Povežite se s nama

Najnovije

Putin u intervjuu sa Kusturicom: Države koje podržavaju Ukrajinu to čine iz sopstevnog interesa

Objavljeno

na

Emir Kusturica i Vladimir Putin
Kremlj

Predsednik Rusije Vladimir Putin u razgovoru sa režiserom Emirom Kusturicom istakao je da države koje podržavaju Ukrajinu u sukobu s Rusijom to ne čine zbog interesa ukrajinskog naroda, već radi ostvarivanja sopstvenih ciljeva, te da da im je namera oslabiti, podeliti i staviti druge pod vlastitu kontrolu. On je otkrio i neobičnu priču o svom krštenju – kako je ispričao, krstio ga je otac današnjeg patrijarha moskovskog i cele Rusije Kirila.

Intervju je vođen za dokumentarni film „Naše krštenje. Predstojatelj“, koji je Kusturica snimio za ruski Prvi kanal povodom 80. rođendana patrijarha Kirila.

Film je prikazan u petak, a kompletan transkript razgovora objavljen je na internet stranici Kremlja.

Emir Kusturica: Može li se reći da, kako odmiče Vaš mandat na čelu države, nastavljate da otkrivate Rusiju kao čudo i tajnu, što od njenog vođe zahteva veru i molitvu?

Vladimir Putin: Znate, Rusija je stara više od hiljadu godina, ima veoma dugu istoriju. Tokom tog vremena o njoj je mnogo toga rečeno i napisano: bilo je tu i površnih stvari, ali i suštinskih, ozbiljnih i temeljnih; a bilo je, naravno, i smešnih.

Još u 18. veku, jedan feldmaršal, Kristofer Minih [rođen kao Burkhard Kristof fon Minih], jednom je primetio (ili mu se bar ta izjava pripisuje): „Rusija je zemlja kojom upravlja direktno Bog, jer, u suprotnom, nije jasno kako ona uopšte opstaje.”

Zatim, stotinak godina kasnije – mislim da je to bilo u 19. veku – kada su cara Aleksandra II pitali kako uspeva da vlada Rusijom, tako ogromnom i raznolikom zemljom, on je odgovorio: „Vladati Rusijom uopšte nije teško, ali je potpuno beskorisno.”

Emir Kusturica: Jedan nemački pesnik, Rajner Marija Rilke, jednom je napisao da je Rusija zemlja koja se graniči sa Bogom.

Vladimir Putin: Ako govorimo ozbiljno, rekao bih ovako: ako na svakog čoveka ne gledamo samo kao na biološku materiju od kože i kostiju, već prihvatimo da je suština svakog čoveka – ono najvažnije – duša (dar koji nam je Gospod podario), a da je ljudska duša večna i besmrtna, baš kao i sam Univerzum… To važi i za ruske ljude, kao i za sve ljude koji žive u Rusiji. I u tom smislu, naravno, ovde svakako postoji čudo i tajna – a tako je i u Rusiji.

Emir Kusturica: Siguran sam da je ovo jedan od onih transcendentnih trenutaka kada će Rusija postati blagoslov za celo čovečanstvo. Zahvaljujem Vam na tome, jer će ovaj projekat, kada bude završen, istaći vrednosti koje se poštuju ovde, u Rusiji, kao i napore koje Ruska pravoslavna crkva i ruska civilizacija ulažu u očuvanje tih vrednosti.

Vladimir Putin: To je tačno.

Emir Kusturica: Danas je Ruska pravoslavna crkva prisutna u više od sto zemalja sveta, a ruska država predstavlja temelj celokupne ruske civilizacije. Smatrate li da bi ruska civilizacija mogla postati svojevrsna „barka” koja bi mogla spasiti sve one koji veruju u Hrista?

Vladimir Putin: Mogla bi. Apsolutno. To tvrdim sa takvom sigurnošću, ne samo zato što je ruska bogoslovska i filozofska misao usredsređena na jedan koncept koji datira još od pre nekoliko vekova: Moskva je Treći Rim, a četvrtog neće biti.

Šta to znači? Znači da je hrišćanstvo nastalo u starom Rimu; zatim je Rim pao, a hrišćanstvo se preselilo u Vizantiju, odnosno Istočno rimsko carstvo. Konstantin je postao prvi car koji je prešao u hrišćanstvo. I Vizantijsko carstvo je na kraju palo, ali do tada se hrišćanstvo već proširilo na rusko tlo i stiglo do Moskve. Tako je Moskva nasledila tu veru i te tradicije. Na neki način, ona je postala Treći Rim – duhovni čuvar tih svetih vrednosti, tog nasleđa.

Ipak, ta teološka, ili filozofska ideja – koju Rusija, kao što rekoh, neguje vekovima – ovde nije ono najvažnije. Suština je u današnjem vremenu.

Danas, na primer, vidimo slučajeve – znam da to nije masovna pojava, ali ipak postoje – kada se ljudi doseljavaju u Rusiju iz drugih zemalja, uključujući i one evropske. Kada povremeno razgovaram s njima, kažu da je glavni pokretač, odnosno glavni razlog zbog kojeg su se preselili u našu zemlju, bila želja da očuvaju svoje vrednosti, svoje porodice i budućnost – da osiguraju budućnost za svoju decu, za koju smatraju da treba da imaju pravo da odrastaju i budu vaspitavana u duhu tradicionalnih verskih vrednosti.

Dakle, kada pitate može li Rusija postati „barka” za spasavanje ljudi, rekao bih da to ne bi važilo samo za pravoslavne hrišćane, pa čak ni samo za hrišćane uopšte.

Kao što znate, u Rusiji postoje četiri tradicionalne religije: budizam, judaizam, islam i pravoslavlje, čiji se pripadnici razvijaju i napreduju jedni pored drugih. Zapravo, mi delimo iste tradicionalne vrednosti, bez obzira na to koliko se neki sledbenici ovih religija trude da istaknu razlike. Razlike će uvek postojati, ali suštinske vrednosti su iste. Stvaranjem pogodnog okruženja za razvoj ovih tradicionalnih vrednosti, Rusija pruža prostor u kojem ljudi mogu da žive u skladu s njima. Naravno, u tom smislu, Rusija bi mogla postati „barka” kao što kažete.

Danas u mnogim društvima, posebno na Zapadu, svedoci smo borbe za ljudska prava u koju su uključene različite manjine. Da li je to nešto novo? Nije – istorija se ponavlja, to je staro koliko i samo čovečanstvo. Stvar je samo u tome što su određene grupe sada postale agresivnije, sve glasnije zahtevaju svoja prava i tako dalje.

Vidite, mi ne pokušavamo nikoga ni u čemu da ograničimo. Ali ideja koju zastupa Ruska pravoslavna crkva – što naš patrijarh uvek ističe u javnosti – kao i zvanična državna politika Rusije, jeste da se čovek, ljudska duhovnost, pa čak i – ako smem tako da kažem – čovek kao biološka vrsta, moraju očuvati. Mi nastojimo da to osiguramo kroz državnu politiku i pružamo podršku Crkvi u njenim naporima, naravno, u skladu sa zahtevima današnjice, odnosno zahtevima savremene civilizacije. To je glavni fokus naše zajedničke saradnje sa Crkvom.

Dakle, da, u tom smislu, Rusija i pravoslavlje bi mogli poslužiti kao ona „barka” koju ste pomenuli.

Emir Kusturica: A kako se sve to uklapa u stvarnost na Zapadu, gde hrišćanska crkva nema onu značajnu ulogu koju pravoslavlje ima u Rusiji?

Vladimir Putin: Mislim da je stvar u sledećem… Mi se, zapravo, s poštovanjem odnosimo prema našoj braći i sestrama u Evropi i trudimo se da im pružimo podršku kada vidimo da su određene grane hrišćanstva izložene lošem tretmanu ili progonu. Međutim, bojim se da to udaljavanje tih crkava od izvornih kanona ne jača njihov položaj u društvu, već naprotiv – slabi ga. Možda one, odstupajući od utvrđenih kanona i načela, pokušavaju da „osveže” učenje, učine ga razumljivijim i prilagođenijim svakodnevnom životu. Ali, zapravo, mislim da upravo zbog toga slabi uticaj hrišćanskih ideja i same crkve na društvo, odnosno na ljudske umove.

Emir Kusturica: U poslednjih pet godina, u Severnoj Americi je 1,5 miliona ljudi prešlo u pravoslavlje.

Vladimir Putin: Upravo o tome i govorim. Pravoslavno hrišćanstvo, naprotiv, privlači ljude jer štiti vrednosti koje sam pomenuo.

Emir Kusturica: Kako biste definisali rusku civilizaciju, kao koncept?

Vladimir Putin: To je složeno pitanje. Da, govorimo o ruskoj civilizaciji, i pretpostavljam da je mi upravo tako i doživljavamo. Daleko od toga da je tu reč o nekoj sujeti ili oholosti. Mi priznajemo da je ruska civilizacija velika civilizacija. A znamo da postoje i druge – na primer, kineska civilizacija, koja datira hiljadama godina unazad. I pamtimo istoriju. Recimo, Mongoli su vodili duge ratove protiv Kine, a na kraju su u Kini uspostavili sopstvenu dinastiju, pod mongolskim vođstvom. I kuda ih je sve to na kraju odvelo? Kinezi su ih apsorbovali.

Emir Kusturica: Pravoslavno hrišćanstvo je tu odigralo veliku ulogu.

Vladimir Putin: Da, upravo na to ciljam. Potpuno ste u pravu. Dakle, kineska država i kineska nacija jednostavno su apsorbovale te osvajače. I to je bilo to – asimilovali su se. Ili uzmimo, na primer, indijsku civilizaciju, koja je najstarija. Veoma je zanimljiva. Što više saznajem o njoj, to me više zanima.

Ne tako davno, u razgovoru sa premijerom Modijem, pitao sam ga: „Koliko Indijaca govori glavni jezik?” Odgovorio je: „Oko 600 miliona.” – „A koliki je broj stanovnika u zemlji?” – „Milijardu i po.” Dakle, samo trećina govori jezik titularne nacije. „A šta je sa preostale dve trećine?” – „Oni govore svojim jezicima.” Zar vam to nije iznenađujuće? Zaista jeste!

Ali šta je to što rusku civilizaciju čini tako drugačijom? Znate, stalno razmišljam o tome. I evo mog zaključka: ruska civilizacija nikada nije potčinjavala druge. Ona je omogućila razvoj ruskog naroda, ruskog etnosa, ali je istovremeno stvorila uslove za razvoj drugih naroda i etničkih grupa koje su činile deo Ruske imperije, deo porodice koju je okupila ruska država. To je omogućilo razvoj svih, uključujući njihov suvereni duhovni razvoj, religiju, tradicije i jezike. To je, može se reći, jedinstvena odlika ruske civilizacije.

Vraćajući se na Vaše prvo pitanje o zagonetki, o jedinstvenosti Rusije – Dostojevski je dao veoma dobar opis ruskog čoveka. Prema njegovim rečima, ruski čovek lako stupa u odnose sa drugima, živi zajedno sa njima i prilagođava se svemu što je drugačije. I, uopšteno govoreći, ruski čovek poseduje veoma snažan instinkt „svečovečnosti”. Upravo to odlikuje rusku civilizaciju.

Emir Kusturica: Kao lider ruske države, da li Rusku pravoslavnu crkvu vidite kao njen suštinski, sveti, duhovni stub? Kakvi su Vaši odnosi sa patrijarhom Kirilom?

Vladimir Putin: Počeću od kraja. Imamo odlične odnose, zasnovane na istinskom prijateljstvu. A odnosi između države i Crkve su, po mom mišljenju, veoma stabilne. One su zaista jedinstvene, jer čak ni u vreme Ruske imperije, imperator – car, vladar – nikada, strogo govoreći, nije bio poglavar Crkve, već se smatrao njenim čuvarem, pokroviteljem itd.

Dakle, situacija nije bila kao u Engleskoj, odnosno Velikoj Britaniji, gde je kraljica poglavar Anglikanske crkve. Kod nas nije postojala takva direktna potčinjenost. Ipak, uvek je postojala međusobna povezanost između šefa države i Crkve. Vladar je zaista imao važnu ulogu. Pored toga, postojale su institucije poput Sinoda, koji je predstavljao najvišu crkvenu vlast u zemlji, kao i ober-prokuror Svetog sinoda – državni službenik koji nije pripadao sveštenstvu.

U sovjetskom periodu, vlasti SSSR-a proglasile su odvojenost Crkve od države. Međutim, u stvarnosti je postojao Savet za verska pitanja, sa svojim lokalnim ograncima, koji je upravljao – ili je bar pokušavao da kontroliše – verski život u zemlji. Mogu samo da nagađam ko je zapravo imao veći uticaj.

Znate, kada sam započeo karijeru u organima državne bezbednosti, tamo su postojale posebne jedinice zadužene za unutrašnju opoziciju. U sovjetsko doba, Crkva je bila jedina zakonski priznata opozicija državi, budući da je zastupala alternativnu ideologiju. Zanimljivo je da su svi oficiri KGB-a koje lično poznajem, a koji su služili u tim jedinicama, bili kršteni; stoga je bilo teško sa sigurnošću reći ko je na koga uticao – da li su država i KGB uticali na Crkvu, ili je bilo obrnuto. Oni su nama ostalima, u drugim odeljenjima, uvek donosili uskršnja jaja, uskršnje kolače (kuliče) i slično. Ipak, bilo je pokušaja da se utiče na duhovni život ljudi.

Danas su Crkva i država zaista odvojene: država se ne meša u crkvene poslove, što potvrđuje i naš patrijarh. To donosi velike prednosti: u vreme kada je Crkva bila deo državnog aparata, javne vlasti i uprave, ona se povremeno suočavala sa kritikama zbog postupaka i ishoda za koje su zapravo bile odgovorne država i vlada, čime je Crkva delila tu odgovornost. Crkva se smatrala delom državnog aparata. Postojao je period, u prvim godinama nakon Revolucije 1917. godine, kada je Crkva bila proganjana, i to na veoma surov način. Zašto? Zato što je Crkva bila potiskivana kao element države koja je nestajala.

Mi više nemamo taj problem. Smatram da je to veoma dobro i ispravno. Na taj način, Crkva može slobodno da se razvija, u skladu sa sopstvenim unutrašnjim pravilima.

Što se tiče uloge i mesta religije i Crkve u istoriji ruske države, oni su apsolutno jedinstveni. Jasno je da su duhovni život i Crkva važni u svakom društvu, bez obzira na to šta ljudi o tome misle. Međutim, u istoriji ruske države oni imaju poseban značaj. Zašto? Setite se šta smo imali pre 988. godine, pre krštenja Rusije pod knezom Vladimirom. Nije postojala jedinstvena ruska država, niti ruski narod kao posebna etnička grupa. Postojalo je oko 15 – ako se dobro sećam – slovenskih etničkih grupa: Drevljani, Poljani, Kriviči, Vjatiči… a bila su tu i druga plemena na severozapadu. Sveukupno oko 15. Ali Rusa nije bilo. Postojala je jedinstvena kneževska vlast, postojalo je jedinstveno tržište – kako bismo to danas nazvali, odnosno jedinstven ekonomski sistem – kao i jedan zajednički jezik, ruski, što je veoma važno. Ali nije bilo zajedničke religije. Sve te grupe bile su paganske; ponekad su poštovale iste bogove, a ponekad različite. Ali zajedničke religije nije bilo.

A onda je došlo vreme za taj odlučujući korak. Uspostavljena je jedinstvena religija, čime je otvoren put za nastanak jedinstvenog ruskog naroda i centralizovane ruske države.

U tom smislu, Ruska pravoslavna crkva odigrala je jedinstvenu ulogu u oblikovanju ruske nacije i ruske državnosti.

Zato je naš odnos prema Ruskoj pravoslavnoj crkvi poseban. Ruska pravoslavna crkva je uvek bila uz svoj narod, čak i tokom najtežih iskušenja. Nije slučajno što je tokom Drugog svetskog rata — čini mi se 1943. godine, nakon što su završene Staljingradska i Kurska bitka — Staljin odlučio da obnovi patrijaršiju. Jer, bez obzira na to koliko su progoni Pravoslavne crkve, pa i religije uopšte, bili brutalni unutar zemlje — u Sovjetskom Savezu — i uprkos naporima da se sveštenstvo uništi, onog trenutka kada su našu zemlju zadesila iskušenja Velikog otadžbinskog rata, Crkva je bez oklevanja stala u odbranu otadžbine.

Emir Kusturica: Crkva je tokom 1.500 godina sačuvala svoje temelje i svoje kanone netaknutim. A sada se pojavljuje novi čovek — tehnološki i biološki veoma napredan — koji će, ipak, Crkvu smatrati temeljnim elementom života. Možda je upravo to razlog zašto u Americi ima ljudi koji žele da pređu u pravoslavlje: zato što je ono ostalo nepromenjeno tokom 1.500 godina.

Vladimir Putin: Da. Tu se slažem sa vama. Upravo to je ono o čemu govorimo. Naravno, moramo ići napred, ne smemo stajati u mestu, ne smemo osećati da nam je razvoj sputan. Ali postoje temeljni činioci koji nas čine ljudima i koji osiguravaju opstanak ljudskog roda. Oni čine temeljne vrednosti pravoslavnog hrišćanstva.

Emir Kusturica: Pravoslavno hrišćanstvo i čovečanstvo?

Vladimir Putin: Upravo tako.

Emir Kusturica: Vi ste više puta rekli da su Rusi i Ukrajinci jedan narod, koje su njihovi neprijatelji uvukli u bratoubilački rat. Koju biste poruku želeli da uputite Ukrajincima? Zašto smatrate da je pobeda Rusije u njihovom interesu?

Vladimir Putin: Dotakli ste se veoma osetljive teme. Nisam siguran da li bi trebalo da odgovorim na to pitanje.

Postoji jedna poznata latinska izreka: „Zavadi, pa vladaj”. Šta to znači? To je načelo koje je koristio Senat u starom Rimu. I sasvim je jednostavno: ako se pojavi i razvije nešto veliko, moćno, efikasno i uticajno, to se doživljava kao pretnja Rimu – stoga se to mora podeliti i staviti pod kontrolu, kako bi služilo interesima Rima.

Istorija naše zemlje obiluje takvim primerima. Čim bi Rusija ojačala, odmah bi se pojavile snage koje su želele da primene princip „zavadi, pa vladaj”.

Uzgred, po mom mišljenju, svi takvi napadi na Rusiju u novijoj istoriji – Napoleonov pohod, Prvi svetski rat, Drugi svetski rat, naš Veliki otadžbinski rat, nacistička invazija – takođe su povezani s time. Smatram da su ideološki razlozi tu igrali sasvim sporednu, pa čak i beznačajnu ulogu. Najvažniji činioci bili su geopolitički interesi i mentalitet „zavadi, pa vladaj”.

Isto se dogodilo Rusiji i u davna vremena, kada je, usled spleta okolnosti (nećemo sada ulaziti u detalje), došlo do njene razjedinjenosti. Nakon što su ruske zemlje počele da se konsoliduju posle takozvanog mongolskog jarma, deo teritorije drevne Rusi – naime Kijev, njegova okolina, kao i današnje Černigovska i Žitomirska oblast – ušao je u sastav rusko-litvanske države, a zatim, usled unije sa Poljskom, postao deo Poljske, odnosno Poljsko-litvanske unije, u kojoj su Poljaci imali dominantnu ulogu. Prirodno, oni su sprovodili politiku polonizacije – što uopšte ne čudi – nastojeći da, u skladu sa sopstvenim interesima, sve stave pod svoje okrilje; to je dovelo do prvih promena u jeziku i tako dalje.

Inače, prema tadašnjim stanovnicima tih teritorija – koji su se u to vreme identifikovali kao Rusi – postupalo se prilično oštro, da ne kažem surovo, tretirajući ih kao ljude drugog reda. Takvo stanje je potrajalo sve do Prvog svetskog rata.

Ali, sada ne govorim o tome. Bilo to ispravno ili pogrešno, stvari su se jednostavno tako odvijale. Ono što danas vidimo jeste nastavak iste te politike „zavadi pa vladaj”, kao i pokušaj da se oslabi potencijal Rusije, učini je pokornijom i, na kraju krajeva – na ovaj ili onanaj način, u ovom ili onom obliku – natera da služi njihovim interesima.

Svi bi to trebalo da razumeju i budu svesni toga – uključujući i one koji žive u Rusiji (mi smo toga svesni, razumemo to; osećam to i vidim u našem društvu) – ali i one koji žive na teritoriji današnje Ukrajine. Ljudi bi trebalo da shvate da se sve što se sada dešava – kao i postupci onih koji ih podržavaju, uključujući i u trenutnom sukobu sa Rusijom – ne čini u interesu Ukrajine, već u interesu tih aktera. Njihov cilj je da sve oslabe, da narode razjedine, podele na zasebne delove i potčine svojoj volji. Svesni toga, smatram da bi svi mi – uključujući i one koji trenutno žive u Ukrajini – trebalo da težimo jedinstvu. Možda ne kao deo jedinstvene države – na to apsolutno ne mislim – već jedinstvo u najširem smislu te reči.

U sovjetsko vreme, prema popisu sprovedenom 1986. godine – ako se ne varam – na teritoriji današnje Ukrajine živelo je 51 ili 52 miliona ljudi, što ju je činilo jednim od najvećih industrijski razvijenih regiona u Evropi. A šta se dogodilo nakon raspada Sovjetskog Saveza i sticanja nezavisnosti Ukrajine? Izgubila je sve: brodogradnja, proizvodnja aviona i svemirskih letelica – sve je nestalo. Došlo je i do pada broja stanovnika; u roku od nekoliko decenija, broj stanovnika je prvo procenjen na 41 milion, zatim se smanjio na 31 milion, a sada, kako kažu, na teritoriji Ukrajine je preostalo svega oko 20 miliona ljudi. Tu je i deindustrijalizacija – sve se raspalo. To se nije dogodilo sada, niti u poslednjih nekoliko nedelja kao posledica uzvratnih udara ruskih raketnih snaga. Ne, sve se raspalo samo od sebe.

Zašto? Zato što vlast u Ukrajini nisu preuzeli njeni patrioti, već nacionalisti. Razlika između patriotizma i nacionalizma je, kao što znate, u tome što patrioti vole svoju zemlju, dok nacionalisti mrze druge narode. U tome je razlika. A sa takvom mržnjom prema drugim narodima ne može se daleko stići.

I zato, ako govorimo o Ukrajincima – a voleo bih da oni ovo čuju – bez obzira na to šta se sada dešava, bez obzira na tragedije koje se danas odvijaju, trebalo bi da razmišljamo o budućnosti, o budućnosti naše dece. Trebalo bi da shvatimo: da bismo bili jaki, moćni i dobro pozicionirani za pozitivan razvoj, moramo biti ujedinjeni – odnosno, treba da udružimo snage kako bismo ostvarili naše zajedničke ciljeve.

Što se tiče ukrajinskih vojnika – već sam pomenuo – ne želim da kažem da treba da se predaju, jer to zvuči pomalo ponižavajuće. Na kraju krajeva, oni se bore, nastavljaju da se bore. Želeo bih da im poručim da pređu na našu stranu, jer je to naša zajednička strana – i prava strana istorije.

Emir Kusturica: A sada jedno moje posebno pitanje, koje se tiče Nikolaja Trubeckoja. Ovo nije bilo unapred planirano. Nikolaj Trubeckoj je svojevremeno napisao da je brzina mongolskog konja bila takozvani „kod pobede” nad Rusijom. Da li će sada, u ovom ratu, najvažniji faktor biti brzina projektila ili pravoslavni duh? Kada razmišljamo o kraju rata, o pobedi – da li će presuditi brzina projektila ili duhovna snaga ruskog naroda i ruski jezik kao tajni kod ove civilizacije?

Vladimir Putin: Znate, po mom mišljenju, danas nije najvažnija brzina projektila, već brzina misli. Vojni stručnjaci kažu da su donedavno tehničke komponente savremenog naoružanja bile od presudnog značaja, ali danas je ključno matematičko znanje, jer je tempo promena u vojno-tehničkoj sferi neverovatan. I pobeđuje onaj ko jasnije razmišlja i brže reaguje na aktuelne događaje i izazove.

Što se tiče duhovnog temelja, snage duha – pa, to se podrazumeva; tu se ništa nije promenilo.

Emir Kusturica: Da li osećate da se ljudi u vašoj zemlji mole za vas?

Vladimir Putin: Ne mogu to da znam. Naravno, ponekad čujem o tome kada dođem u crkvu, u saborni hram, i sveštenici, odnosno sveštenstvo, ponekad mi govore o tome. Ali ne mogu to sa sigurnošću da tvrdim. Ono što, međutim, znam jeste da se svakog dana molim i za Rusiju i za naš narod.

Znate, kao što sam već pomenuo, primetio sam kod sebe nešto iznenađujuće. Kada posmatram dostignuća naših naučnika, umetnika, sportista, pa čak i običnih ljudi koji su svojim rukama stvorili nešto jedinstveno, ili ostvarili neki fantastičan rod kakav nikada ranije nije zabeležen – ni u Sovjetskom Savezu, ni u carskoj Rusiji – obuzme me osećaj ogromne radosti. Kao da to ne čine ljudi koje čak i ne poznajem lično, već kao da su ti talentovani, izuzetni i divni ljudi neko ko mi je veoma blizak, gotovo deo moje porodice. Doživljavam to kao svoj lični uspeh, svoju ličnu pobedu. I to je veoma prijatan osećaj.

Naravno, svestan sam podrške našeg naroda i zaista sam na njoj zahvalan, jer bez te podrške ne samo da bi bilo nemoguće raditi, već bi bilo apsolutno nemoguće postići bilo kakve rezultate, odnosno ostvariti naše zajedničke ciljeve u ime i za dobrobit Rusije.

Emir Kusturica: Kao što je Fjodor Dostojevski svojevremeno rekao, ruska država počiva na simfoniji – simfoniji vernika koji, kao njeni delovi, oblikuju društvo. Da li ta formula i danas funkcioniše?

Vladimir Putin: Naravno. Smatram da, u suštini, ta formula važi za svako društvo. A ukoliko to nije slučaj, odnosno ako ona ne funkcioniše, onda se i društvo i država suočavaju sa problemima.

Mislim da današnji izgredi huligana u velikim evropskim gradovima nisu usamljena pojava, već ukazuju na određene šire probleme. Ne želim sada da „solim ranu”; svaka država je tokom svoje istorije imala slične incidente, ponekad čak i ozbiljnije, sa daleko težim posledicama. Ipak, ovo je ispoljavanje određenih unutrašnjih problema i znak narušavanja te simfonije, te ravnoteže. Svakako, ljudi bi na ovo morali nekako da reaguju, bar oni koji su odgovorni za stanje u društvu.

Emir Kusturica: Dakle, tamo su primenili logiku liberalnih sistema, a ovde – komunističku. Ovde vidimo simfoniju koja funkcioniše, dok je tamo – teško možemo smatrati uspešnom.

Vladimir Putin: Da. Ali, znate, i Sovjetski Savez je, prema onome što govorite, bio izgrađen na određenoj simfoniji. Zašto? Pa, na kraju krajeva, sama socijalistička ideja bila je, zapravo, veoma popularna širom sveta. Bila je veoma popularna, zaista popularna u svetu. Sama ideja je veoma dobra; slična je hrišćanstvu, nosi isti osećaj bratstva i tako dalje. Znate, nakon Prvog svetskog rata imala je mnoštvo pristalica širom sveta, tako da je, u određenoj meri, to unutar Rusije zaista bila simfonija.

Istina, kasnije se to izrodilo u represije, gušenje drugačijih mišljenja, koncentracioni logori i tako dalje – ali u ranim fazama, stvari su upravo tako stajale; bila je to svojevrsna simfonija. To je, inače, objašnjavalo ogroman uspeh sovjetske obaveštajne službe u to vreme. Jer, kako je primetio jedan od istraživača, ti ljudi su bili svim srcem odani svojoj ideološkoj otadžbini. Bila je to ideja koju su svi delili, a ideja je najmoćnije oružje.

Emir Kusturica: Hrišćanstvo je oduvek bilo religija, ali je u njemu postojao i, recimo, društveni napredak.

Vladimir Putin: Apsolutno.

Emir Kusturica: Druge religije toga nemaju u toj meri.

Vladimir Putin: Zašto? Ponavljam, reč je o zajedničkim vrednostima; tu se svi slažu. Ali postoje određene specifičnosti koje su se pojavile na određenim mestima i u određenim trenucima, kao odgovor na izazove sa kojima su se ljudi suočavali.

Emir Kusturica: Mislim da koreni sežu do Justinijana, do Vizantijskog carstva. Kako su kasnije pisali naučnici, renesansa se zasnivala na nauci i zakonima koji su potekli iz Vizantijskog carstva i severne Italije; upravo to leži u srži ove zagonetke, ove misterije o kojoj razgovaramo. Koliko znam, krstio vas je otac Mihail – otac sadašnjeg patrijarha, a ujedno i vaš duhovni otac. Takvo preplitanje sudbina teško da može biti slučajnost. Šta biste poželeli patrijarhu povodom njegovog osamdesetog rođendana?

Vladimir Putin: Nemamo mnogo prilika da se sretnemo ili razgovaramo sa patrijarhom. Ipak, mogu reći da je on, pre svega, veoma zanimljiva ličnost, intelektualac; uvek je zanimljivo razgovarati sa ljudima koji su upućeni, dobro obrazovani i inteligentni.

Eto, sada slavimo njegov osamdeseti rođendan, što znači da je rođen 1946. godine, a, ako se ne varam, 1974. godine postao je rektor Lenjingradske duhovne akademije. Godine 1974. — ako oduzmemo 1946. — ​​imao je 28 godina. Postao je rektor Akademije — ne samo bogoslovije, već Akademije. Znate, to je veoma ugledna ustanova, škola teologije i filozofije koja pruža zaista temeljno obrazovanje. I on je, kao veoma mlad čovek, preuzeo tu dužnost i, koliko znam, obavljao je najmanje 10 godina. Dakle, niko mu posle godinu dana, pa čak ni posle pola godine, nije rekao: „Znate, ipak ste vi premladi za ovo; zašto ne potražite nešto drugo čime biste se bavili neko vreme?” Ne, on je tamo uspešno radio 10 godina. Ukratko, on je intelektualac ​​i uvek je zanimljivo razgovarati s njim. Ostali smo u kontaktu, a naši razgovori su za mene uvek veoma korisni i zanimljivi.

Što se tiče priče koju ste pomenuli. Da, znate, zapravo sam već govorio o tome. Setili ste se toga jer ste verovatno negde ranije čuli tu priču. Moja majka mi je ispričala priču o mom krštenju. Sve je obavljeno u tajnosti, bez znanja mog oca, jer je on bio član Komunističke partije, koja je bila ateistička organizacija. U to vreme, smatralo se neprikladnim imati bilo kakvu vezu sa crkvom, a u tim krugovima je takođe bilo neprikladno pokazivati bilo kakvu ličnu naklonost prema njoj. Dakle, kako mi je kasnije ispričala, sve je učinjeno u tajnosti od oca, uz pomoć naše komšinice iz zajedničkog stana u kojem smo živeli. Krštenje je obavljeno u Sabornoj crkvi Preobraženja, nedaleko od mesta gde smo stanovali. Tako su, zajedno sa baba Anjom — kako sam zvao tu komšinicu — otišle da me krste. Sveštenik je rekao: „Bilo bi verovatno prikladno da sinu date ime Mihail, jer je danas dan Svetog Mihaila (bio je 21. novembar), a i ja se zovem Mihail.” — „Oče, izvinite, ali dete smo već nazvali Vladimir, po njegovom ocu”, odgovorila je majka. Sveštenik je rekao: „To je sjajno, divno! To je naš svetitelj koji je krstio Rusiju. Vidite”, rekao je, pokazujući nagore, „tu će se nalaziti vaša mala ikona.” I znate šta, kasnije sam je pronašao. To je reljef na zidu Saborne crkve Preobraženja. I to je, otprilike, sve.

Zatim, jednog dana dok smo razgovarali sa Patrijarhom, pitao sam ga šta ga je dovelo u crkvu. Odgovorio je da mu je otac bio sveštenik. Rekao sam: „Zaista? A gde je služio?” Odgovorio je: „U Lenjingradu.” Pitao sam: „Gde tačno u Lenjingradu?” A on je uzvratio: „U Sabornoj crkvi Preobraženja.”

U tom trenutku sam postao prilično pažljiv, pa sam upitao: „Kako se zvao Vaš otac?” Odgovorio je: „Mihail.” „Da li je u to vreme tamo bilo još nekih Mihaila?” – pitao sam. Rekao je: „Ne.” I izgovorio je to sa tolikom sigurnošću! Imajte na umu da on uopšte nije znao za priču koju mi je ispričala majka. Rekao je: „Ne, nije bilo drugih Mihaila.” – „Znate, Vaša Svetosti, čini se da je upravo Vaš otac bio taj koji me je krstio”, rekao sam. Tada je izgledao iznenađeno. I ispričao sam mu celu priču.

Pogledajte samo odakle smo krenuli. Vaše prvo pitanje bilo je o Rusiji… možda je ovo neko čudo koje se odvija pred mojim očima. nešto sveto. Ali ovo je, naravno, neverovatna priča: njegov [patrijarha Kirila] otac je krstio jednog običnog dečaka iz radničke porodice – u pravom smislu te reči – dok je njegov sopstveni sin [sin sveštenika Mihaila, budući patrijarh Kiril] napustio dom sa 15 godina kako bi započeo samostalan život…

Emir Kusturica: Sa 15 godina?

Vladimir Putin: Sa 15 godina odlučio je da živi samostalno i postane geolog; studirao je kartografiju, a zatim postao geolog i član geološke ekspedicije.

Na kraju, njegov sin [sin sveštenika Mihaila] postao je patrijarh moskovski i cele Rusije, dok je dečak iz radničke porodice, koga je on svojevremeno krstio, postao predsednik Ruske Federacije. Zar to nije svojevrsno čudo?

Emir Kusturica: Život je čudo.

Vladimir Putin: Ali ovo je stvarna životna priča. Nije izmišljena. Kažem vam, dok smo razgovarali, ispričao sam mu to; u početku je samo odgovarao na moje reči, ali kada sam stigao do dela o svojoj majci i priči koju mi je ona ispričala, oči su mu se raširile i delovao je iznenađeno.

Dakle, naravno, nas veže posebna, veoma lična bliskost. Ali ponavljam, on je veoma zanimljiva ličnost i uvek je zadovoljstvo sresti se s njim i razgovarati o bilo kojoj temi koja se nametne.

Šta bih poželeo? Pa, znate, naš sadašnji patrijarh nikada se nije ograničavao samo na crkvu, niti se zatvarao u zidove nekog manastira. Uvek je bio blizak ljudima, uvek je komunicirao s njima, i to čini i dalje. Kažem mu: „Vaša Svetosti, možda bi trebalo malo da usporite, možda nema potrebe da budete stalno…” Jer on je stalno u pokretu, znate. Čas je na dalekom severu, čas na jugu, pa onda opet negde drugde – on je stalno u pokretu. „Treba voditi računa o sebi i čuvati zdravlje.” On je uvek blizu ljudi, baš kao što je i Ruska pravoslavna crkva kroz čitavu svoju istoriju uvek bila uz svoju zemlju.

Želeo bih da poželim Patrijarhu neiscrpnu energiju u služenju ruskom narodu i našoj otadžbini, jer je on, po prirodi svog položaja, jedan od njenih glavnih branilaca. Srećna godišnjica!

Emir Kusturica: A takođe i ruske civilizacije. Hvala vam puno.

Povezane teme: