Povežite se s nama

Najnovije

Zašto Brisel i Ljubljana ponovo traže arhive jugoslovenskih službi

Objavljeno

na

Knjiga o Marti Kos
Domovinajez.si

Zahtevi Slovenije za predaju dokumentacije nekadašnjih jugoslovenskih službi bezbednosti, optužbe na račun evropske komesarke Marte Kos i rasprava o lustraciji u Srbiji ponovo su otvorili pitanje političke moći tajnih dosijea. Dok slovenački istraživač Igor Omerza tvrdi da je u arhivama pronašao dokaze o njenoj saradnji sa službom pod kodnim imenima „Tara” i „Blanka”, Evropska komisija odbija ponovno razmatranje slučaja

Gotovo četiri decenije posle događaja koji su dokumentovani u arhivama jugoslovenske Službe državne bezbednosti, dva operativna imena, „Tara” i „Blanka”, postala su predmet političke rasprave koja prevazilazi granice nekadašnje Jugoslavije. U njenom središtu nalazi se evropska komesarka za proširenje Marta Kos, a pitanje koje se postavlja nije samo da li je jedna visoka evropska zvaničnica imala veze sa nekadašnjom tajnom policijom, već i šta se nalazi u arhivama koje su posle raspada zajedničke države ostale u Beogradu.

Neposredno posle parlamentarnih izbora u Srbiji, održanih 25. oktobra, slovenački premijer Janez Janša uslovio je dalju podršku svoje zemlje evropskim integracijama Srbije predajom dokumentacije Udbe, Službe državne bezbednosti, Jugoslovenske narodne armije i drugih nekadašnjih saveznih institucija koje se odnose na Sloveniju.

„Nećemo dati saglasnost za bilo kakav napredak dok Srbija Sloveniji ne preda sve arhive Udbe, SDV, JNA i ostalih bivših službi SFRJ koje se odnose na Sloveniju”, poručio je Janša.

Uz tu poruku podelio je i objavu slovenačkog publiciste Igora Omerze o Marti Kos i njegovoj knjizi „Komesarka”.

Nekoliko dana kasnije, 4. novembra, i sama Kos podržala je zahtev za rešavanje arhivskog pitanja. Kako je preneo slovenački „Delo”, evropska komesarka pozvala se na Sporazum o sukcesiji bivše SFRJ, ističući da očekuje predaju odgovarajuće dokumentacije, ali i da otvorena pitanja treba rešavati u duhu dobrosusedskih odnosa, bez ultimatuma.

Tako je arhivska građa, koja je decenijama bila predmet sporih međudržavnih pregovora, ponovo dospela u središte političkih odnosa Beograda, Ljubljane i Brisela.

Šta je Igor Omerza pronašao u arhivama

Slovenački publicista i istraživač arhivske građe Igor Omerza u knjizi „Komesarka” iznosi tvrdnju da je Marta Kos krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina sarađivala sa slovenačkom Službom državne bezbednosti.

Omerza navodi da je u arhivskoj dokumentaciji najpre bila evidentirana kao izvor pod kodnim imenom „Tara”, a kasnije kao saradnik pod imenom „Blanka”.

U intervjuu bugarskoj agenciji BGNES, objavljenom tokom proleća ove godine, govorio je o deset dokumenata pronađenih u slovenačkim arhivama. U kasnijim predstavljanjima knjige pominje jedanaest arhivskih dokumenata, uključujući i zapise koji se odnose na njen rad u inostranstvu.

Posebno je izdvojio dokumentaciju iz aprila 1990. godine, nastalu u vreme kada je Kos radila za nemački „Dojče vele” u Kelnu.

Prema njegovom tumačenju, jedan od izveštaja odnosi se na unutrašnje prilike u toj medijskoj kući, kadrovske odnose i informacije o zaposlenima. U knjizi se pominje i Alojz Lampret, tadašnji rukovodilac slovenačke redakcije nemačkog radija.

Omerza smatra da pronađeni zapisi pokazuju da se nije radilo samo o povremenim kontaktima sa pripadnicima službe, već o registrovanom izvoru koji je vremenom dobio drugačiji operativni status.

Upravo je zbog toga pitanje preostalih arhiva važno za dalje rasvetljavanje ovog slučaja.

Evropska komisija odbila ponovno razmatranje slučaja

Optužbe protiv Marte Kos nisu ostale ograničene na slovenačku javnost.

Slovenačka poslanica Evropskog parlamenta Romana Tomc uputila je 11. marta 2026. godine zvanično pitanje Evropskoj komisiji, navodeći nove arhivske dokumente objavljene u Omerzinoj knjizi.

Tomc je zatražila odgovor da li Komisija namerava da proveri te materijale, da li nova dokumentacija dovodi u pitanje kredibilitet evropske komesarke i da li bi eventualna otkrića iz beogradskih arhiva mogla da utiču na njeno obavljanje funkcije.

Odgovor je 22. maja, u ime Evropske komisije, dala njena predsednica Ursula von der Leyen.

Komisija je podsetila da su optužbe razmatrane tokom saslušanja Marte Kos pred Evropskim parlamentom, pre njenog imenovanja u sastav Komisije za period od 2024. do 2029. godine, i da je kandidatkinja tada negirala da je bila informator ili saradnik jugoslovenske tajne službe.

U pisanom odgovoru navedeno je da Komisija „nema razloga da ponovo razmatra pitanje” koje je, prema njenom stavu, već obuhvaćeno postupkom provere kandidata.

Marta Kos je i početkom novembra ove godine, gostujući na slovenačkoj televiziji POP TV, ponovila da nikada nije bila saradnica Službe državne bezbednosti.

„Još jednom ponavljam da nisam bila saradnica”, izjavila je Kos, ocenivši da se optužbama pokušava njena diskreditacija.

Šta Beograd zaista čuva

Pravni osnov za slovenačke zahteve postoji znatno duže od aktuelne političke rasprave. Sporazum o pitanjima sukcesije bivše SFRJ, potpisan u Beču 29. juna 2001. godine, stupio je na snagu 2. juna 2004. Njegov Aneks D uređuje pitanje arhivske građe nekadašnje zajedničke države.

Odredbe tog aneksa obuhvataju arhive saveznih organa, republičku dokumentaciju, pitanja vraćanja izmeštenih originala i pristup zajedničkoj arhivskoj građi.

To znači da zahtev za pristup arhivima nije sam po sebi nova politička inicijativa, već proizlazi iz međunarodnog sporazuma koji obavezuje države naslednice Jugoslavije.

Ipak, odgovor na pitanje ko ima pravo na određene originale, a ko na njihove kopije, zavisi od porekla dokumentacije, institucije koja ju je stvorila i odredaba sporazuma.

Direktor Arhiva Republike Slovenije Andrej Nared izneo je krajem oktobra podatke koji pokazuju koliko je ovaj proces složen. Prema njegovim rečima, slovenački arhivisti već približno dve decenije evidentiraju dokumentaciju koja se nalazi u Beogradu.

Prvi zvanični zahtevi pripremljeni su još 2006. godine, dok je u decembru 2017. Slovenija ponovo zatražila oko 119 arhivskih fondova, od kojih se veliki deo, prema slovenačkim podacima, nalazio u vojnim arhivima Srbije.

Nared je ukazao i na drugu važnu činjenicu: prema ranijim zvaničnim informacijama srpske strane, pet arhivskih fondova nekadašnjeg Saveznog sekretarijata za unutrašnje poslove uništeno je ili teško oštećeno tokom NATO bombardovanja Beograda 1999. godine.

Slovenački arhivisti, kako je objasnio, nisu mogli nezavisno da provere te navode jer nemaju neposredan pristup spornoj dokumentaciji. Ovo je jedna od najvažnijih činjenica u čitavom slučaju.

Naime, ne postoji javno potvrđen potpun popis koji bi pokazao koliko je dokumentacije saveznih i republičkih obaveštajnih struktura sačuvano, šta je uništeno, a šta je eventualno premešteno u druge arhivske fondove.

Pretpostavka da su operacije republičkih službi u inostranstvu mogle ostaviti tragove i u saveznim evidencijama ima istorijskog osnova, ali bez uvida u konkretne propise, operativne procedure i preostale registre nije moguće tvrditi da se određeni dosije danas sigurno nalazi u Beogradu.

Nekadašnji prvi direktor slovenačke obaveštajno-bezbednosne agencije Miha Brejc izjavio je za slovenačke medije da bi u preostalim arhivama mogla postojati dokumentacija o delovanju jugoslovenskih službi u inostranstvu. Istovremeno, izrazio je rezervu prema očekivanjima da bi ta dokumenta nužno kompromitovala aktuelne slovenačke političare.

Drugim rečima, postojanje arhivskog interesa je potvrđeno, ali konkretan sadržaj spornih fondova još nije utvrđen.

Lustracija i staro pitanje političke odgovornosti

Uporedo sa raspravom o tajnim dosijeima, u Srbiji je posle izborne pobede Studentske liste ponovo pokrenuto pitanje lustracije.

Marta Kos se o tome izjasnila u intervjuu slovenačkom nedeljniku „Reporter”, objavljenom 15. novembra.

Govoreći o nameri Studentske liste da donese zakon o lustraciji, ukazala je na potrebu da se svaki takav postupak sprovodi u skladu sa srpskim zakonodavstvom i evropskim standardima.

„Pred zakonom smo svi jednaki – to važi i za pripadnike bivšeg režima”, poručila je evropska komesarka.

Ona je upozorila da lustracijske zabrane obavljanja javnih funkcija ne smeju narušiti vladavinu prava.

Ta izjava dobija posebnu političku težinu u kontekstu spora o njenoj sopstvenoj prošlosti, ali sama po sebi ne predstavlja dokaz da Kos nastoji da spreči lustraciju ili zaštiti nekadašnje pripadnike službi bezbednosti.

Pitanje lustracije u Srbiji, međutim, ima dugu i neuspešnu institucionalnu istoriju.

Narodna skupština je 2003. godine usvojila Zakon o odgovornosti za kršenje ljudskih prava, kojim je bilo predviđeno utvrđivanje individualne odgovornosti za zloupotrebe i privremeno ograničenje obavljanja određenih javnih funkcija.

Zakon je prestao da važi 2013. godine, a da nije primenjen ni u jednom slučaju.

Razlog nije bio nedostatak formalnog pravnog osnova, već to što mehanizam za njegovo sprovođenje nikada nije uspostavljen tako da zaista funkcioniše.

Prema Rezoluciji 1096 Parlamentarne skupštine Saveta Evrope iz 1996. godine, lustracija mora počivati na individualnoj odgovornosti, pravu na odbranu, pretpostavci nevinosti i mogućnosti sudske kontrole.

Ovi standardi ne predstavljaju zabranu lustracije. Naprotiv, oni određuju uslove pod kojima demokratska država može utvrđivati odgovornost za zloupotrebe bivših struktura vlasti.

Zato bi i svaki novi zakon u Srbiji morao jasno da razdvoji političku pripadnost, rad u državnim institucijama i dokazanu pojedinačnu odgovornost za kršenje ljudskih prava, navodi Politika.

Rusko upozorenje i pitanje uticaja stranih službi

Novu dimenziju celoj raspravi dalo je saopštenje Spoljne obaveštajne službe Ruske Federacije od 17. novembra.

U njemu SVR tvrdi da je rukovodstvo Evropske unije zabrinuto zbog mogućnosti da Srbija, i posle promene vlasti, nastavi da vodi samostalniju spoljnu politiku.

Prema ruskoj službi, nezadovoljstvo u Briselu izazvali su stavovi Studentske liste o odnosima sa Rusijom, odbijanju sankcija Moskvi, kao i pitanjima Kosova i Metohije i Republike Srpske.

SVR je iznela i konkretnu tvrdnju da su evropskim obaveštajnim strukturama u Beogradu, uključujući nemački BND i francuski DGSE, upućena hitna uputstva da identifikuju najsamostalnije predstavnike studentskog pokreta, kako bi se podstakle unutrašnje podele.

Saopštenje pokazuje da je nova politička situacija u Beogradu postala predmet suprotstavljenih međunarodnih bezbednosnih interpretacija.

Posebno je zanimljivo što se evropska komesarka Marta Kos 2. novembra u Briselu sastala sa predstavnicima Studentske liste, a novi razgovori sa predstavnicima te političke grupacije usledili su i 16. i 17. novembra, neposredno pre i tokom konstituisanja novog saziva Narodne skupštine.

Ti sastanci predstavljaju javnu diplomatsku komunikaciju i sami po sebi ne dokazuju obaveštajno delovanje. Oni, međutim, potvrđuju da Brisel nastoji da uspostavi neposredne političke odnose sa novom parlamentarnom većinom u Srbiji.

Dosijei kao sredstvo političke moći

Iskustvo istočnoevropskih zemalja posle pada komunističkih režima pokazalo je da arhive bivših službi bezbednosti nisu samo istorijska građa.

One mogu biti značajne za otkrivanje nezakonitog nadzora, političkih progona, tajnih mreža uticaja i načina funkcionisanja nekadašnjih državnih struktura. Istovremeno, selektivno objavljivanje dokumenata, nepotpuni dosijei i izostanak nezavisne provere mogu stvoriti prostor za manipulacije i kompromitaciju pojedinaca.

Upravo zato savremeni arhivski i pravni standardi predviđaju institucionalni pristup dokumentaciji, zaštitu prava lica koja se u njoj pominju i mogućnost stručnog ispitivanja njene verodostojnosti.

U slučaju Marte Kos, posebno bi bilo važno utvrditi da li su u saveznim arhivama sačuvani dokumenti koji se odnose na delovanje slovenačke Službe državne bezbednosti u Saveznoj Republici Nemačkoj i da li postoje materijali koji potvrđuju, dopunjuju ili osporavaju Omerzine nalaze.

Podjednako je važno utvrditi ko je danas nadležan za eventualno preostalu dokumentaciju, pod kojim uslovima ona može biti dostupna i da li zahtevi za predaju arhiva obuhvataju originale ili kopije pojedinih fondova.

Bez tih odgovora, rasprava o dosijeima ostaje delom u sferi suprotstavljenih političkih tvrdnji.

Arhive kao ispit kredibiliteta institucija

Za Beograd je važno da pitanje sukcesije dokumentacije rešava u skladu sa međunarodnim obavezama, ali i uz precizno utvrđivanje stvarnog stanja arhivskih fondova i nadležnosti srpskih institucija.

Za Brisel je važno da se sporna pitanja u vezi sa prošlošću njegovih funkcionera mogu razmatrati na osnovu proverljive dokumentacije i postupaka koji ulivaju poverenje javnosti.

Slučaj „Tara” i „Blanka” pokazuje koliko nerešeno nasleđe nekadašnjih bezbednosnih struktura i posle više decenija može da utiče na odnose država, kredibilitet javnih funkcionera i poverenje u demokratske institucije.

Konačan odgovor ne mogu dati ni politički ultimatumi, ni obaveštajna saopštenja, ni međusobne optužbe. Mogu ga dati samo dostupni arhivski dokumenti, nezavisna stručna provera i institucije spremne da utvrđene činjenice podvrgnu javnom i pravnom ispitivanju.

Pitanje ko raspolaže arhivama je i pitanje da li će dokumenta nekadašnjih službi biti predmet javne kontrole ili će njihov sadržaj i dalje ostati poznat samo ograničenom krugu institucija i pojedinaca.

Povezane teme: