Povežite se s nama

Najnovije

Bečke godine Jovana Subotića: Književnost, politika i srpska prosveta

Objavljeno

na

Jovan Subotić
Matica srpska - Wikipedia

Bio je urednik „Letopisa Matice srpske“, doktor prava i filozofije, književnik, političar i predsednik Matice srpske. U Beču je početkom pedesetih godina 19. veka uređivao srpske školske knjige, pomagao mladim srpskim intelektualcima i okupljao ljude iz kulturnog života. Tu se oženio Jelisavetom Savkom Subotić, jednom od pionirki ženskog pokreta kod Srba.

U istoriji Srba u Beču 19. veka postoje ličnosti čiji značaj prevazilazi pojedinačne biografije. One su povezivale srpski kulturni život u Habzburškoj monarhiji sa evropskim intelektualnim i političkim tokovima. Jedan od njih bio je dr Jovan Subotić (1817–1886), pravnik, književnik, urednik i političar, čije je delovanje ostavilo značajan trag u srpskoj kulturi i javnom životu.

Njegov život bio je povezan sa nekoliko važnih središta srpskog naroda – Peštom, Bečom, Novim Sadom, Zagrebom i Zemunom. U svakom od njih obavljao je različite poslove, ali je u osnovi njegovog rada ostala ista ideja – unapređenje srpske prosvete, kulture i političkog položaja.

Beč je u toj biografiji imao posebno mesto. U njemu je Subotić radio na školskim knjigama, ponovo preuzeo uređivanje „Letopisa Matice srpske“, pomagao srpskim studentima i zasnovao porodicu sa Jelisavetom Savkom Subotić.

Od Dobrinaca do doktora filozofije i prava u Pešti

Jovan Subotić rođen je 30. januara 1817. godine u Dobrincima, u Sremu, u svešteničkoj porodici. Još tokom školovanja pokazivao je interesovanje za književnost i jezike. Gimnaziju je pohađao u Sremskim Karlovcima, a obrazovanje nastavio u Segedinu i Pešti.

Na Univerzitetu u Pešti stekao je doktorat iz filozofije 1836. godine, a 1840. doktorirao je i pravo. Nakon studija započeo je advokatsku karijeru, ali se istovremeno sve intenzivnije bavio književnim i kulturnim radom.

Njegovi prvi književni radovi pojavili su se još tokom tridesetih godina 19. veka. Zbirku pesama „Lira“ objavio je 1837. godine, a potom je nastavio da piše poeziju, drame, književne i političke tekstove.

Subotić je pripadao generaciji srpskih intelektualaca koja je u prvoj polovini 19. veka gradila institucije moderne srpske kulture u Habzburškoj monarhiji. Njegov rad nije bio ograničen na književnost, već je i uređivao časopise, učestvovao u političkom životu i zalagao se za razvoj obrazovanja.

„Letopis Matice srpske“ i izgradnja srpskog kulturnog prostora

Jedan od najvažnijih segmenata Subotićevog rada bio je povezan sa Maticom srpskom i njenim časopisom „Letopis“. Uređivanje ovog časopisa preuzeo je 1842. godine i na tom mestu ostao do 1847. godine. Uredničku dužnost ponovo je obavljao od 1850. do 1853. godine.

U vreme kada su srpske kulturne ustanove tek gradile stabilan institucionalni okvir, urednik „Letopisa“ imao je odgovornost koja je prevazilazila pripremu tekstova za objavljivanje. Časopis je bio jedno od najvažnijih mesta za razvoj srpske književnosti, nauke, istorijske svesti i kulturne razmene.

Subotić je u „Letopisu“ objavljivao književne radove, prevode, kritike, polemike, istorijske i druge priloge. Njegov urednički rad doprineo je kontinuitetu časopisa i očuvanju kulturnih veza među Srbima u različitim delovima Habzburške monarhije.

Godine 1868. izabran je za predsednika Matice srpske. Tokom njegovog mandata ova institucija nastavila je da učvršćuje svoj položaj u Novom Sadu, gde je nakon preseljenja iz Pešte postala jedno od glavnih središta srpskog kulturnog života.

Subotić je bio svestan da očuvanje nacionalnog identiteta u tadašnjim političkim okolnostima zahteva razvijene kulturne i obrazovne ustanove. Zato su književnost, školstvo i institucije za njega predstavljali i oblik javnog i nacionalnog delovanja.

Beč: školske knjige, srpski studenti i kulturni život

Subotićev boravak u Beču predstavlja posebno poglavlje njegove biografije. U austrijsku prestonicu došao je oko 1850. godine, a porodica je u Beču živela od 1851. do 1853. godine, gde je Subotić radio na uređivanju srpskih školskih knjiga.

Subotić se nije bavio samo pisanjem i uređivanjem knjiga. Posebno se interesovao za položaj srpskih studenata koji su dolazili u Beč na školovanje. Među mladim ljudima kojima je pružao podršku bili su istoričar Ilarion Ruvarac i slikar Novak Radonjić.

Njegov dom bio je otvoren za srpske studente, ali i za ljude iz bečkog društvenog i kulturnog života.

Za srpsku zajednicu u Beču, koja je tokom 19. veka razvijala svoje verske, obrazovne i kulturne ustanove, prisustvo ljudi poput Jovana Subotića bilo je važno.

Venčanje sa Savkom Subotić u Beču 1851. godine

U Beču je Jovan Subotić zasnovao porodicu sa Jelisavetom Savkom Subotić (1834–1918), jednom od najznačajnijih žena srpskog društvenog i kulturnog života 19. veka.

Venčali su se 1. maja 1851. godine u Grčkoj pravoslavnoj crkvi Svete Trojice, u ulici Fleischmarkt 13, u prvom bečkom okrugu. Ovaj događaj zanimljiv je i zbog uglednih ličnosti koje su prisustvovale venčanju.

Među njima su bili Vuk Stefanović Karadžić sa porodicom, knez Mihailo Obrenović, kompozitor Kornelije Stanković, Đorđe Stojaković i ruski pravoslavni sveštenik Mihail Fjodorovič Rajevski. Kumovi su bili pravnik i javni radnik Pavle Trifunac i bečki trgovac Jovan Vladislav.

Njihovo prvo dete, sin Dejan, rođen je u Beču 7. maja 1852. godine. Jovan i Savka imali su ukupno sedmoro dece. Njihov porodični život nastavio se u vremenu velikih političkih, društvenih i kulturnih promena, a oboje su ostavili značajan trag u srpskoj istoriji.

Dok je Jovan Subotić delovao u književnosti, politici i kulturnim institucijama, Savka se posvetila obrazovanju žena, humanitarnom radu i organizovanju ženskih udruženja.

Revolucija 1848. i političko delovanje među Srbima u Ugarskoj

Jovan Subotić nije bio samo književnik i kulturni radnik. Revolucionarna 1848. godina označila je prekretnicu u njegovom političkom životu.

Učestvovao je u srpskom narodnom pokretu u Habzburškoj monarhiji i bio među ljudima koji su nastojali da politički artikulišu zahteve Srba u Ugarskoj. Učestvovao je na Majskoj skupštini u Sremskim Karlovcima, na kojoj su proglašeni Srpska Vojvodina i izbor patrijarha Josifa Rajačića.

Bio je i na Sveslovenskom kongresu u Pragu 1848. godine, gde je učestvovao u radu srpskog odeljka. U revolucionarnim događajima pokazao je da se njegov javni rad ne završava na književnosti i prosveti, već obuhvata i političku borbu za položaj srpskog naroda.

Kasnije je nastavio političku karijeru u okviru institucija Ugarske i Hrvatske. Bio je prvi podžupan Sremske županije, a od 1862. član Stola sedmorice, najvišeg sudskog tela u Hrvatskoj i Slavoniji. Od 1865. do 1867. bio je poslanik u Hrvatskom saboru, u kojem je obavljao i dužnost potpredsednika.

Politički se približio idejama Svetozara Miletića i Narodne samostalne stranke. Njegovo delovanje odvijalo se u složenim okolnostima nacionalnih i političkih odnosa unutar Monarhije, u kojima su Srbi nastojali da očuvaju svoja prava, autonomiju i kulturni identitet.

Književnik, predsednik Matice srpske i javni radnik

Pored političkog i uredničkog rada, Subotić je ostavio značajan književni opus. Pisao je pesme, drame, istorijske tragedije, književne i političke tekstove. Među njegovim poznatijim dramskim delima nalaze se istorijske tragedije „Kralj Dečanski“, „Nemanja“, „Bodin“ i „Miloš Obilić“.

Njegov rad bio je povezan i sa razvojem srpskog pozorišta. U Novom Sadu je obavljao dužnost načelnika Društva za Srpsko narodno pozorište, a tokom boravka u Zagrebu bio je povezan sa radom tamošnjeg Zemaljskog kazališta.

Posebno mesto u njegovom stvaralaštvu zauzima petotomna autobiografija „Život dr Jovana Subotića“, objavljena početkom 20. veka. U njoj je ostavio svedočenja o svom školovanju, književnom radu, političkim događajima i susretima sa značajnim ljudima svog vremena.

Ova autobiografija danas predstavlja važan izvor za proučavanje srpskog društvenog, kulturnog i političkog života 19. veka. Posebno su značajni delovi u kojima opisuje boravak u Beču, poznanstva sa savremenicima i rad na „Letopisu Matice srpske“.

Poslednje godine u Zemunu

Posle decenija provedenih u književnom, političkom i javnom radu, Jovan Subotić poslednje godine života proveo je u Zemunu. Umro je 16. januara 1886. godine.

Iza njega je ostala biografija čoveka koji je delovao u više oblasti i na više prostora, ali je u svima njima nastojao da doprinese razvoju srpskog kulturnog i političkog života.

Njegova veza sa Bečom nije bila samo epizoda u životu jednog srpskog intelektualca. Priča o Jovanu Subotiću je i priča o srpskom kulturnom prisustvu u Beču 19. veka, o ljudima koji su u evropskim centrima sticali znanje, stvarali institucije, pomagali mlađim generacijama i istovremeno radili na očuvanju sopstvenog jezika, kulture i identiteta.

Povezane teme: