Povežite se s nama

Najnovije

Dan pobede u Velikom ratu: Njihova žrtva je naša obaveza

Objavljeno

na

Arhiv

Jedanaesti novembar 1918. godine označio je pobedu sila Antante i završetak Prvog svetskog rata. Za Srbiju je to bio kraj četvorogodišnje borbe u kojoj je izgubila ogroman deo stanovništva, prošla kroz okupaciju i albansku golgotu, ali nije odustala od slobode. Od Cera i Kolubare, preko Mojkovca i Kajmakčalana do proboja Solunskog fronta, srpski narod podneo je žrtvu, koja je ostavila dubok trag u evropskoj istoriji. O hrabrosti i istrajnosti srpskog naroda govorili su američki državnici, francuski maršali, pa čak i nemački feldmaršal Makenzen, koji se protiv njega borio.

Kada se govori o pobedi u Velikom ratu, Srbija zauzima posebno mesto. U sukob je ušla kao mala država, iscrpljena prethodnim balkanskim ratovima, suočena sa jednom od najvećih vojnih sila Evrope. Četiri godine kasnije, njena vojska pobedonosno se vratila u otadžbinu, nakon povlačenja preko Albanije, oporavka na Krfu i proboja Solunskog fronta.

Iza tog puta stajala je žrtva čitavog naroda. Vojnici su ginuli na frontovima, civili stradali od okupacije, bolesti i gladi, a porodice ostajale bez svojih najbližih. Srbija je izgubila ogroman deo stanovništva, ali nije izgubila cilj zbog kojeg je ušla u rat, sloboda i ujedinjenje.

Zato je 11. novembar više od datuma kojim se obeležava završetak ratnih dejstava. To je dan sećanja na ljude koji su omogućili da Srbija opstane, na hrabre pretke, koji su nam pokazali šta znači svim srcem voleti i braniti otadžbinu i slobodu.

Srbija 1914: Prve pobede protiv velike sile

Austrougarska je objavila rat Srbiji 28. jula 1914. godine. Napad je usledio samo nekoliko nedelja nakon Sarajevskog atentata, a Srbija se našla pred vojnom silom, koja je raspolagala znatno većim ljudskim, materijalnim i industrijskim resursima.

Ipak, prve ratne operacije donele su srpskoj vojsci velike pobede. U Cerskoj bici, avgusta 1914. godine, jedinice pod komandom generala Stepe Stepanovića porazile su austrougarske snage. Bila je to prva velika pobeda savezničke strane u Velikom ratu.

Nekoliko meseci kasnije usledila je Kolubarska bitka. Posle povlačenja i reorganizacije, srpska vojska pod komandom generala Živojina Mišića pokrenula je protivofanzivu, potisnula neprijatelja i oslobodila Beograd u decembru 1914. godine.

Ove pobede imale su značaj daleko izvan granica Srbije. Mala država uspela je da zaustavi i porazi vojsku velike sile, a njena vojska postala je predmet interesovanja evropske javnosti i savezničkih vojnih krugova.

Robert Lansing: Najslavnije poglavlje istorije ovog rata nosiće ime Srbije

Među najpoznatijim međunarodnim priznanjima srpskoj borbi nalazi se izjava Roberta Lensingа, američkog državnog sekretara u vreme predsednika Vudroa Vilsona.

Tokom 1918. godine, u trenutku kada se rat približavao završnici, Lansing je govorio o stradanju i doprinosu Srbije savezničkoj pobedi. Njegove reči ostale su zabeležene u istorijskim pregledima odnosa Srbije i saveznika:

„Kada se bude pisala istorija ovog rata, njeno najslavnije poglavlje nosiće naziv Srbija.“

Lansing je posebno istakao hrabrost srpske vojske i ogromne patnje kroz koje je prošao srpski narod. U njegovoj poruci naglašeno je da takva žrtva i istrajnost ne mogu ostati nezapažene.

Albanska golgota: Cena opstanka i odluke da se ne kapitulira

Godina 1915. donela je Srbiji najteže iskušenje. Nemačke i austrougarske snage napale su sa severa, dok je Bugarska ulaskom u rat na strani Centralnih sila zatvorila mogućnost povlačenja prema jugu i povezivanja sa savezničkim snagama u Solunu.

Srpska vojska našla se pred gotovo bezizlaznom situacijom. Umesto kapitulacije, doneta je odluka o povlačenju preko Crne Gore i Albanije, uz očuvanje vojske za nastavak borbe.

Zima 1915/1916. pretvorila je povlačenje u jednu od najvećih tragedija srpske istorije. Vojnici, državni vrh, ranjenici i deo civilnog stanovništva kretali su se preko planina u uslovima gladi, hladnoće, bolesti i iscrpljenosti. Hiljade ljudi nisu preživele put.

Preživeli su evakuisani na Krf i u Bizertu, gde je započeo oporavak i reorganizacija srpske vojske. Odluka da se vojska sačuva pokazala se presudnom. Srbija nije imala svoju teritoriju, ali je sačuvala vojsku i mogućnost da nastavi rat.

Albanska golgota postala je simbol žrtve i istrajnosti srpskog naroda. Ona nije bila samo vojno povlačenje, već borba za opstanak države i očuvanje mogućnosti da se Srbija jednog dana vrati slobodna.

Makenzenovo upozorenje: „Srbi su narod koji voli slobodu“

U oktobru 1915. godine, pred napad na Srbiju, nemački feldmaršal August fon Makenzen obratio se svojim vojnicima. Njegove reči posebno su zanimljive jer potiču od komandanta protivničke vojske koja je učestvovala u napadu na Srbiju.

Prema zapisu koji navodi istoričar Petar Opačić u knjizi Odbrana Beograda 1915, Makenzen je svojim vojnicima poručio:

„Vi ne polazite na italijanski, ruski ili francuski front. Vi polazite na srpski front, protiv novog neprijatelja, opasnog, žilavog, hrabrog i oštrog. Srbi su narod koji voli slobodu i koji će se boriti i žrtvovati do poslednjeg čoveka.“

Ova izjava, zabeležena u istorijskoj literaturi, pokazuje kakav je ugled srpska vojska stekla među protivnicima nakon pobeda iz 1914. godine. Makenzen je svojim vojnicima ukazao da ih očekuje protivnik čiju borbenost ne treba potceniti.

Upozorenje nemačkog feldmaršala posebno je značajno upravo zbog toga što nije dolazilo od saveznika, već od komandanta koji je predvodio napad na Srbiju.

Solunski front: Vaskrsenje mrtvih

Nakon oporavka na Krfu, srpska vojska prebačena je na Solunski front. Tamo je nastavila ratovanje zajedno sa francuskim, britanskim i drugim savezničkim jedinicama.

U septembru 1918. godine, pod komandom savezničkog komandanta generala Luja Franšea d’Eperea, započeta je velika ofanziva. Glavni udar izveden je na sektoru Dobro Polje–Sokol–Veternik, gde su srpske jedinice probile neprijateljske položaje.

Napredovanje srpske vojske bilo je brzo. Bugarska je 29. septembra potpisala primirje, a time je otvoren put daljem slomu Centralnih sila na Balkanu. Srpske jedinice nastavile su prodor prema severu i oslobodile Beograd 1. novembra 1918. godine.

Od početka proboja Solunskog fronta do oslobođenja prestonice prošlo je svega 47 dana. Vojska koja je tri godine ranije napustila zemlju kroz albanske planine vratila se kao pobednik.

Franše d’Epere: „To su Srbi, čvrsti u nevolji, trezveni, skromni, nesalomivi“

Francuski maršal Luj Franše d’Epere imao je neposredan uvid u sposobnosti srpske vojske. Kao komandant savezničke Istočne vojske, sarađivao je sa srpskom Vrhovnom komandom i pratio njene operacije tokom proboja Solunskog fronta.

U njegovim memoarskim zapisima nalazi se i poznata ocena srpskih vojnika:

„Ko su ti heroji koji mogu da se pohvale da su zaslužili jedno od najvećih priznanja na svetu? To su seljaci, gotovo svi. To su Srbi, čvrsti u nevolji, trezveni, skromni, nesalomivi.“

D’Epere je posebno isticao da su srpski vojnici bili ljudi koji su se borili za slobodu svoje zemlje, okupljeni oko kralja i zastave. Njegovo svedočanstvo ima posebnu vrednost jer je reč o vojskovođi koji je neposredno učestvovao u planiranju i izvođenju savezničkih operacija.

Za srpsku vojsku, koja je prošla kroz povlačenje, gubitke i oporavak, priznanje komandanta savezničkih snaga predstavljalo je potvrdu njenog doprinosa završnim operacijama rata.

Egon Ervin Kiš: Šta je jedan austrougarski vojnik razumeo u Srbiji

Među svedočanstvima koja dolaze iz protivničkih redova posebno se izdvaja zapažanje Egona Erwina Kiša, češkog pisca i novinara koji je kao pripadnik austrougarske vojske učestvovao u borbama u Srbiji 1914. godine.

Kiš je kasnije zapisao misao koja je postala jedno od poznatijih stranih svedočanstava o srpskoj borbi za slobodu:

„Tek sam u Srbiji 1914. shvatio da je sloboda malih naroda snaga jača od nasilja velikih i moćnih.“

Njegovo iskustvo bilo je iskustvo vojnika koji je došao u Srbiju u uniformi države koja ju je napala. Ipak, susret sa zemljom i njenim stanovništvom ostavio je na njega snažan utisak. Kišove reči podsećaju da se značaj srpske borbe prepoznavao i izvan savezničkog kruga.

Ovo svedočanstvo posebno je važno jer govori o osnovnoj ideji koja je pratila Srbiju tokom rata – pravo malog naroda da sam odlučuje o svojoj slobodi i političkoj budućnosti.

Cena pobede: Srbija je izgubila ogroman deo stanovništva

Pobeda u Velikom ratu za Srbiju je imala cenu kakvu je malo koja država u istoriji podnela. Procene demografskih gubitaka razlikuju se u zavisnosti od metodologije, ali se u srpskoj istoriografiji i zvaničnim pregledima najčešće navodi da je Srbija izgubila oko 1,2 miliona stanovnika, odnosno približno 26 odsto predratnog stanovništva.

Posebno su bili veliki gubici muškog stanovništva od čak 50 odsto. Rat je odneo živote vojnika, ali i velikog broja civila. Okupacija, epidemije, glad, represija i razaranja dodatno su produbili demografsku katastrofu.

Brojna sela ostala su bez čitavih generacija muškaraca. Porodice su ostale bez očeva i sinova, a žene su preuzele teret opstanka domaćinstava i obnove života. Privreda je bila razorena, putevi, pruge i mostovi uništeni, a veliki deo nacionalnog bogatstva izgubljen.

Zato se pobeda Srbije ne može posmatrati samo kroz vojne operacije i oslobođene teritorije. Ona je ostvarena uz žrtvu čitavog naroda. Srpski narod podneo je ogromne gubitke da bi sačuvao državu i ostvario slobodu.

Od slobode do ujedinjenja

Ratni cilj Srbije nije se završavao samo odbranom predratnih granica. Niška deklaracija od 7. decembra 1914. godine istakla je oslobođenje i ujedinjenje Srba, Hrvata i Slovenaca kao jedan od osnovnih ciljeva rata.

Ta ideja bila je povezana sa položajem srpskog stanovništva koje je živelo izvan granica Kraljevine Srbije, u Austrougarskoj i drugim državama. Mnogi su u ujedinjenju videli mogućnost da se okonča politička i teritorijalna podeljenost južnoslovenskih naroda.

U završnici rata, slom Austrougarske i oslobađanje teritorija na kojima su živeli Srbi otvorili su put stvaranju nove zajedničke države. Dana 1. decembra 1918. godine proglašeno je Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca.

Tako je pobeda u Velikom ratu donela ne samo obnovu srpske države na oslobođenoj teritoriji već i ostvarenje političkog projekta ujedinjenja, iako će kasniji razvoj nove države pokazati koliko je taj proces bio složen.

Dan pobede: Sećanje na žrtvu koja je promenila istoriju

Kada obeležavamo 11. novembar, ne treba se setiti samo završetka rata, već i cene koju je Srbija platila za pobedu. Srpski narod tada se nije borio samo za opstanak države, već i za sopstveni nacionalni opstanak, za pravo da sačuva ime, identitet i slobodu.

Prošli su kroz rat, stradanje, povlačenje, glad i neizmerne gubitke, ali nisu odustali. Sačuvali su veru u slobodu i vratili se u svoju zemlju. Njihova žrtva pokazala nam je koliko sloboda vredi i koliko je teško izborena. Zato je naša dužnost da je cenimo, da čuvamo sećanje na one koji su je izborili i da njihovo stradanje nikada ne prepustimo zaboravu.

Možda danas ne umemo uvek dovoljno da cenimo slobodu koju imamo, ali ne smemo zaboraviti one koji su za nju dali sve. Njihova žrtva ne sme biti zaboravljena.

Povezane teme: